"Plava čaplja": Odvažan filmski eksperiment koji publiku vodi duboko u porodičnu traumu

Iako se radi o debiju, rediteljica i scenaristica Rombayi daleko je od neiskusne filmašice. Iza nje je petnaestogodišnji rad na pretežno autoetnografskim kratkim filmovima. U tim kratkim ostvarenjima bavila se različitim motivima iz vlastitog života, kako svojim mađarskim naslijeđem, tako i odnosom sa svojim psom.

Najveću globalnu pažnju privukla je filmom "Još uvijek se obrađuje" iz 2020. godine, svojevrsnim tematskim prethodnikom ostvarenja "Plava čaplja". U oba naslova rediteljicin fokus je na njenoj porodici u trenucima kada se bori s neriješenim osjećajima tuge nakon tragedije.

I dok je kratki film prikazivao njenu sirovu reakciju na do tada neviđene fotografije iz djetinjstva, emotivna vrata do kolektivne porodične traume, dugometražni debi odlazi korak dalje u istraživanju duhova prošlosti i briše granice između stvarnosti i fikcije, igrane i dokumentarne forme.

Mala je vjerovatnoća da će ovogodišnji Sarajevo Film Festival ponuditi ličnije i intimnije ostvarenje od "Plave čaplje". Priča je to o osmogodišnjoj djevojčici Sashi, koja se tokom devedesetih godina prošlog vijeka, zajedno s roditeljima i trojicom starije braće, preselila iz Mađarske na kanadsko ostrvo Vancouver.

Tokom prvog doseljeničkog ljeta, dok porodica nastoji ući u rutinu novog okruženja, Sashin najstariji brat Jeremy počinje pokazivati zabrinjavajuće nestabilno i nepredvidivo ponašanje. To će roditelje uvući u neprekidni krug sastanaka s doktorima i psiholozima koji nisu u mogućnosti ponuditi ništa više od pukih nagađanja o tome šta zapravo nije u redu s dječakom i kako mu se može pomoći.

"Plava čaplja", melankolični poluautobiografski debi rediteljice Sophie Rombayi, višeslojna je freska o bolnoj porodičnoj prošlosti, ali i mozaik nepotpunih sjećanja.

Način na koji Rombayi pristupa temi i rekonstruira vlastitu prošlost prilično je originalan. Autoricu ne interesuje toliko istraživanje Jeremyjevog psihološkog stanja koliko misterija samog sjećanja. Kako su dječije impresije određenih događaja, naročito traumatičnih, podložne mnogim utjecajima, čime gube na vjerodostojnosti.

Za Rombayi uspomene nisu pouzdana činjenica, nego tek krhki tragovi prošlosti izgriženi vremenom, tugom i brojnim drugim faktorima. Prošlost i sadašnjost u konstantnom su dijalogu.

Dok prva polovina "Plave čaplje" uveliko podsjeća na nebrojene drame o odrastanju, druga polovina vodi publiku u metatekstualno suočavanje autorice s vlastitim dualitetom, onim dječijim iz sjećanja i onim odrasle osobe, filmašice koja je nastala kao produkt problematičnog djetinjstva.

Rezultat takvog hrabrog i inovativnog pristupa jeste djelo vrijedno uvažavanja, ali, nažalost, također djelo koje gubi emotivnu povezanost s publikom upravo zbog izrazito studioznog i kompleksnog tretmana teme.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad